TEMA BROJA

Pripremio: G.T.

ATOM
Radioaktivnost
Upozorenje za budućnost

Naučnici koji se bave odlaganjem nuklearnog otpada suočili su se i sa jednim neobičnim problemom – kako treba da izgledaju upozorenja na tu opasnost, ali tako da budu razumljiva i generacijama koje budu živele nakon što nestane engleski jezik.

Prema pisanju londonskog “Telegrafa”, krajem prošle godine Komitet za odlaganje radioaktivnog otpada predstavio je svoja prve ideje o tome kako i šta činiti sa 16,6 miliona kubnih stopa nuklearnog otpada, predloživši gradnju betonskog bunkera 300 i više metara pod zemljom, što bi Veliku Britaniju koštalo oko sedam milijardi funti.

Radioaktivnost otpada smeštenog u takvom skladištu trajala bi još hiljadama godina, što neminovno otvara pitanje kako upozoriti buduće generacije da kojim slučajem ne otvore zapečaćenu komoru. Daleko je od sigurnog da će engleski jezik biti razumljiv i kroz 10.000 godina, ili da će postojeći piktogram za radijaciju za bilo koga tada uopšte ukazivati na nešto opasno.

Tokom 1993. i Sjedinjene Američke Države su okupile tim stručnjaka – antropologa, astronoma, arheologa, dizajnera, lingvista i fizičara – da predlože najbolju oznaku za jedno mesto u Novom Meksiku, u rudniku soli, pola milje pod zemljom, gde leži nuklearni otpad. Trebalo je da dizajn u sebi sadrži različite poruke, od “ovo su napravila ljudska bića”, do “ovo je opasno mesto na kome se može poginuti”. Na kraju je usvojena oznaka koja se sastoji od džinovskog nasipa oko odlagališta, sa starinama, markerima i informativnim punktovima rasutim okolo, koja će biti korišćena i na drugim odlagalištima nuklearnog otpada. Upozorenja na opasnost biće ispisana na svakom od zvaničnih UN jezika – arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i španskom – a oko odlagališta u Novom Meksiku i na jeziku Navaho indijanaca. Na oznakama će biti i dovoljno praznog prostora za ispisivanje novih upozorenja na jezicima koji tek budu nastali, a kad postojeći već nestanu iz sećanja.

Ono što na tom planu danas rade britanski naučnici znatno je manjeg obima, i zasad je fokusirano na očuvanje detaljnih podataka o odlagalištima za buduće generacije, uključujući podatke o tome šta ona tačno sadrže, kako je otpad nastao i zašto je ostavljen tu gde jeste.

“Amerikanci su imali znatno više prostora, pa je i njihov pristup drugačiji”, kaže za “Telegraf” Endi Bejker iz Ekološke agencije. “Mi ćemo se više fokusirati na to kako da sačuvamo informacije u arhivama i bibliotekama”.

Podaci o nuklearnom otpadu iz nedavno zatvorenog Vindskejl reaktora u Selafildu smešteni su na papir, zbog teškoća oko čitanja nekadašnjih kompjuterskih fajlova ili CD-ova, pa potom u bakrene vrećice bez plastičnih vezivnih elemenata ili spajalica, kako te stranice ne bi bile kontaminirane.

“Tokom pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka, kad je nuklearna industrija bila u povoju, nije se znalo da li će svet postojati ni u sledećoj generaciji, tako da upozoravanje budućih generacija nije bio prioritet”, kaže Ben Rasel iz Nireksa, britanske firme koja se bavi odlaganjem nuklearnog otpada. Budući da ni jedno duboko odlagalište nuklearnog otpada u Velikoj Britaniji neće biti otovreno još najmanje 30 godina, stručnjaci imaju dovoljno vremena da razmišljaju kako će ga obeležiti.

G.T.